Kako se pravi čokolada ?
Mnogo prije nego što je čokolad apočela da se proizvodi u čvrstim komadima, ljudi su je s uživanjem pili.
Stari Asteci pravili su to piće kuvanjem izdrobljenih zrna sa kakao-drveta u vodi.
Oni su čokoladu pili hladnu i jako začinjenu mnogim začinima, pa i biberom!
Španski istraživači koji su otkrili to piće kod Asteka nisu voljeli biber i zbog toga su pronašli recept prije nego što se kakako skuva dodavali su mu istu količinu šećer, oni su čuvali ovu tajnu svog novog pića skoro punih 100 godina. Tek sredinom XVII vijeka jedan Francuz je otkrio kako se od fino samljevenih zrn kakaoa mogu napraviti table ćokolade.
Evo kako se sakupljaju zrna kakao.
Vješti poljoprivrednici sijeku zrele mahune sa kakao-drveta, pošto su skinute sa drveta, te mahune se isijecaju pa se plodovi iz njih izvade, zatim se plodovi ostave da previru na nekoliko dana.
Cijela ta masa se posle toga suši na suncu, a zrnevlje se odvaja prema veličini i kvalitetu da bi se potom poslalo na tržište.
Pošto stignu u fabriku čokolade, zrn kakaoa sr prvo očiste kako bi se uklonile sve strane materije a potom isprže.
Dok se obavlja prženje, ljuske se posebnim postupkom odvajju od srži koja se onda lomi u finije komadiće.
Ti komadići ili zrnca se, da bi se proizvela čokolada melju pod teškim mlinskim kamenom.
Ulje u zrncima usled toga preobraća se u gustu tečnost, a kada ta masa očvrsne onda predstavlja gorku čokoladu koja se koristi za miješanje i izradu kolača.
Slatka čokolada je isti takav proizvod, kome su samo dodani šećer i neke druge materije.
Zašto se ljudi zamaraju ?
Umor možemo da smatramo nekom vrstom trovanja.
Kada mišići nšeg tijela rade, stvara se mliječna kiselina, ako se ta kiselina ukloni iz umorenog mišić on je osposobljen da ponovo radi.
” U toku dana mi se trujemo mliječnom kiselinom, ali postoje i druge materije koje tijelo stvara u toku rada mišića, takve materije zovemo otrovi umora. One se prenose kroz tijelo krvlju, tako da umor ne osjećamo samo u mišićima nego u cijelom tijelu, a naročito u mozgu. “
Naučnici i dan danas proučavaju na ovu temu.
Ako se jedan pas umori do potpune iscrpljenosti i sna, a onda se njegova krv ubrizga drugom psu taj drugi pas će odmah postati umoran i zaspaće.
Naprotiv ako se umornom psu transfuzija krvi odmornog i bidnog psa da, on će se odma probuditi i neće više osjećati umor.
Umor nije smao hemijski proces, nego i biološki. Mi ne možemo da uklonimo taj umor, jer je neophodno obezbijediti odmor želijama našeg tijela, da bi se obnovile i osposobile za rad.
Prema tome umor je ustvari signal koji upozorava da je tijelu potreban odmor za obnavljanje tjelesne energije.
Međutim ima jos nešto zanimljivo u proceru odmaranja.
Neko ko je satima naporno radio za pisaćim stolom neće zaželjeti da legne kada se umori nego će htjeti npr da prošeta, provoz bicikl..ili npr djeca kada dođu iz škole neće otići da legnu da se odmore nego požele da izađu da se igraju.
To možemo objasniti na ovaj način :
– Ako je zamorren samo dio tijela npr. mozak, oči, ruke ili noge najbolji način da se taj dio tijela osvježi je aktiviranje ostalih dijelova tijela jer kretanjem pojačavamo disanje, obrzavamo cirkulaciju krvi i rad žlijezda, a štetne materije odlaze iz umornih dijelova.
Ako ste potpuno iscrpljeni najbolji odmor je san, a i ako niste baš baš umorni svakako lezite i odmorite 😉
Ideje o dekoraciji hrane
Kada kažemo riječ “dekoracija” to je širok pojam, jer značenje može biti o hrani, piću, tortama, prostoru dekoracija bilo čega i bilo kog predmeta.
Danas govorimo o dekorisanju hrane, određenih jela i roštilja.
Dekoracija je nastala od francuske rijeci “decoration” i latinske “decoratio” što znači ukras, što dalje govori da dekoracija ustvari znači ukrašavanje, uljepšavanje.
Ponekad se sami možemo uvjeriti da neko jelo i nije toliko ukusno koliko je ustvari dobro prezentovano i dekorisano.
Primjer dolazimo u najskuplji restoran i naručujemo hranu koju nikada nismo probali čak ni ne znamo kakvog je ukusa ali nas je jednostavno privukla slika i dekoracije iz menija.
Tako rade profesionlani kuhari koji dodaju malo magije i čarolije kako bi jedan takav tanjir na oko privukao što više mušterija.
Način na koji kuvar prezentuje jelo ostavlja dosta bolji utisak neko kada ga jednostavno razbaca po tanjiru a ustvari je dobrog ukusa sve, to je zbog toga što prvo naše oči vide samim tim odlazi i želja za probanjem nekog jela ako ono nije lijepo na izgled.
Raznolikost boja, živih boja i jakih je jako bitno, takođe i to da isti taj tanjir nije natrpan silnom hranom kako mi sami ne bismo mogli normalno da siječemo i jedemo iz tog istog.
Porcija treba da bude na većem tanjiru kako bi mušteriji djelovalo da ima malo ali ustvari ima dovoljno.
Najvažnija pravila prilikom serviranja
- Kontrast boja na tanjiru
- Tanjir nikako ne smije da bude pretrpan hranom
- Ne stavljamo više od 3 sastojka na isti tanjir inače će ukusi da se pomiješaju
- Umak i sos se služe u odvojene male posudice
- Kada služite škampe, pileća krilca ili hranu koja ide na broj uvijek stavi parni broj
- Bitno je da na tanjiru imate velike i male komade nečeg
Postoje dvije forme serviranja hrane a to su ” vertikalne forme” i “apstraktne forme“.
1. VERTIKALNE FORME
– Ovakva forma serviranja je trenutno u modernom dobu najpopularnija jer vam dopušta da budete pravi dizajner vaših jela, da ga smai po svom ukusu i mašti pravite i dekorišete i stvaranje vaša mala remek djela i slike od hrane.
– Ovakva vrsta jela se servira na sredini velikh pretežno bijelih ili cenih tanjira, tako da ostat tanjira bude potpuno prazan
– Ovakvu vrstu usluge možete naći pretežno u velikim novim i modernim restoranima gdje dok čekate svoju već naručenu hranu možete da naručite ovakve male porcije kako biste probali neka nova jela
2. APSTRAKTNE FORME
– Ovakva forma će vam na izgled djelovati kao igranje na tanjiru, ustvari mali je broj kuvara koji ovo praktikuju jer koliko god djelovalo lagano vidjeli biste da nije, trud oko ovakvog jela treba da bude maksimalno uložen
– Djeluje kao da se spremi slučajno, tačnije nabaca i naslaže na tanjir ali ustvari usklađivanje boja je težak zadatak, jer jelo mora da izgleda razbacano ali ustvari da očara svojim bojama onog ko je to poručio
– Za ovakva jela se pretežno koriste vliki duboki bijeli tanjiri
Činjenice o Virusima, Antitijelima i o Imunitetu !
Da li se virus ustvari može vidjeti ?
– Virusi su najsitniji izazivači bolesti i mogu se vidjeti pomoću običnog mikroskopa, to takođe ne znači da nauka ne može da proučava građu virusa.
Danas postoje ultramikroskopi koji omogućavaju da ovi sitni ogranizmi postanu vidljivi, a pomoću elektronskog mikroskopa nauka saznaje mnogo toga o veličini i obliku raznih vrsta virusa.
– Elektronski Mikroskop koristi snop zrakova elektrona umjesto svjetlosnih zrakova.
Elektroni prolaze kroz predmet koji se posmatra i padaju na fotografsku ploču na kojoj se dobija slika, tako je moguće uvećati ju do 100.000 puta.
Pomoću elektronskog mikroskopa utvrđeno je da se veličina virusa kreće od 10 do 300 milimikrona, a milimikron je hiljaditi dio mikrona, a mikron hiljaditi dio milimetra.
Čak ni naučnici i nauka još uvijek ne mogu do kraja da otkriju i saznaju šta su zapravo virusi.
Neki naučnici kažu da su oni ustvari vrlo srodni bakterijama, drugi misle da su slični elementarnim česticama dok treći ipak tvrde da virusi možda čine prelaz između žive i mrtve materije.
Koliko nam je poznato virusi mogu da rastu i da se razmnožavaju samo u živom tkivu, to znači da je nemoguće odgajati ih izvan živog tkiva usled čega je teško proučiti njihov razvoj, pa se zbog toga oni razvrstavaju prema spodobnosti da zaraze žive ćelije i prema reakcijama koje izazivaju u životinjskom ili čovječijem tijelu.
DA LI VIRUSI PROIZVODE NEKI OTROV ILI TOKSIN?
– Za sada se vjeruje da proizvode toksine, ali se toksin i virusna čestica ne mogu razvodjiti, još uvijek nije utvrđeno da li baš takvi toksini izazivaju bolest.
Šta su ANTI-TIJELA ?
- Bakterije su najrasprostranjenija bića na svijetu, sve što dodirnemo ili udahnemo sadrži milion bakterija.
Oko 80% takvih bakterija je bezopasna, neke su čak i korisne a samo mala grupa bakterija je zarazna i štetna po zdravlje čovjeka.
Pošto čovjek neprekidno unosi bakterije svih vrsta, očigledno je da su njegovo tijelo i tijelo bakterija u jednoj vrsti “radnog” odnosa, a zauzvrat bakterije mogu vršiti korisne funkcije kao što je razgradnja nekih vrsta hrane. - Šta se dešava sa štetnim bakterijama koje nekako dospiju u naše tijelo?
– Za borbu protiv štetnih bakterija ili klica ljudski organizam stvara naročite materije koje se nazivaju ANTI – TIJELA.
– Za svaku vrstu klica stvaraju se posebna antitijela, ona dejstvuju jako dobro jer čim opasan “stranac” uđe u naše tijelo naše antitijelo ga dočeka i prati da bi ga spriječio da učini neko zlo u našem organizmu i tijelu.
Naravno organizam ne stvara uvijek dovoljno antitijela za svaku vrstu štetnih bakterija koje dospijevaju u njega pa zbog toga doktori često daju serume koji sadrže antitijela za borbu protiv različitih bolesti.
Šta je IMUNITET ?
Čovječije tijelo ima više prirodnih načina za odbranu od napada štetnih klica, sokovi za varenje pa i sama krv uništavaju mnoge vrste klica ali neke od njih dospijevaju u tijelu i počinje infekcija.
Onda u tijelu stupa u akciju “vojska” za borbu protiv takvih klica a to su bijela krvna zrnca, ona mogu da prođu kroz tanke zidove krvnih sudova i da hodaju kroz cijelo tijelo, zrnca se zakupljaju na mjestu napada i uništavaju klice proždirući ih.
Ali bolest nije uvijek prourokovana napadom klica, klice ispuštaju hemijske materije koje se nazivaju toksini i imaju otrovno dejstvo na naš organizam, pa u takvom slučaju organizam ima sprema sistem odbrane. Pod dejstvom toksina neke ćelije u organizmu počinju da proizvode materiju koja uništava toksin a to je protiotrov ili antitoksin, ako je antitoksin proizvede dovoljno brzo i u dovoljnoj količini otrov klica se neutrališe i organizam ostaje zdrav.
Za svaki toksin organizam stvara određeni antitoksin. On ostaje u krvi još određeno vrijeme pošto je toksin nestao.
– Ako ista vrsta klice napadne tijelo i proizvede novu količinu toksina neće se pojaviti nikakvi znaci bolesti. ZAŠTO ?
– Zato što je organizam otporan na tu bolest, tj. on već ima spreman protivotrov.
Ovo nazivamo stečenim imunitetom, otpornošću.
Imunitet je stečen zato što je organizam stekao otpornost posle prvog napada klica.
Ako pretpostavimo da neke klice napadnu tijelo i da se njihovi otvori raznose kroz krvotok, ali da organizam ipak ne oboli od te bolesti to znači da u krvi već ima dovoljno antitoksina za sprečavanje štetnog dejstva tog otrova i to nazivamo PRIRODNIM IMUNITETOM.
Kada unesmo malu količinu toksina u krv tako da ona može da stvori antitoksin za sprečavanje bolesti to nazivamo VJEŠTAČKIM IMUNITETOM.
Da li još uvijek postoji sedam svjetskih čuda?
Ljudima iz davnog doba vjerovatno je bilo teško zamisliti da će spomenici, koji su oni tada zvali “sedam svjetskih čuda” ikada nestati?
Svi su nestali, osim jednog!
Ostala je samo Keopsova piramida u Gizi, u Egiptu. Sagrađena je prije nekh 5 000 godina kao grobnica faraona i njegove žene.
Drugo svjetsko čudo, zidine u Vavilonu, današnjem Iraku. Sagradio je oko 600. godina prije nove ere čuveni kralj Nabukodonosor. Građene su od cigle a bil visoke oko 110 metara. One su danas samo ruševine.
Treće svjetsko čudo bila je Zevsova statua u Olimpiji, danas Grčkoj i izgradio ju jevajar Fidija. Visoka oko 12 metara imala je odjeću od zlata, ruke i lice od slonovače, a oči od dragog kamenja i od nje danas nema ni traga ni glasa.
Četvrto svjetsko čudo bio je hram boginje Artemide u Efesu, danas Maloj Aziji. Krov su podupirali veliki kameni stubovi, visoki do 20 metara a u hramu je čuvano nekoliko najboljih dijela grčke umjetnosti. Zapalili su ga Goti 262. godine nove ere.
Peto svjetsko čudo je mauzolej u Halikarnasu u Maloj Aziji, sagrađen za kralja Mauzola koji je umro 353. godine prije nove ere. To je bila izvanredna građevina i toliko raskošna da sada svaku monumentalnu grobnicu nazivano “mauzolejom”.
Šesto svjetsko čudo je bio Kolos na Rodosum bronzana statua Heliosa boga sunca. Ova statua visoka oko 45 metara podignuta je na ostrvu Rodosu, a srušio ju je zemljotres 224. godine prije nove ere.
Sedmo svjetsko čudo i posljednje je Faraonski svetionik, počeo da se gradi oko 283. godine prije nove ere na ostrvu Farosu, kod egipatske obale. Vjeruje se da je iznad osnove bio visok skoro 200 metara, a na vrhu je gorila vatra prema kojoj su upravljali brodovi ulazeći u luku. Ova kula svetilja je služila više od 1500 godina, ali ju je uništio zemljotres.
Zašto se smijemo i zašto plačemo ?
Sigurno Vam se desilo da ispričate neku šalu ili vic i vidite da se taj neko nije nasmijao?
I uopše sigurno da ste primjetili da se neki ljudi manje smiju od ostalih, a neki opet konstantno imju izražen smiješak na licu.
Naš smijeh nije izraz nekog mehaničkog procesa u tijelu, nego izraz naših osjećanja radosti vedrine i razdraganosti.
Ipak postoji jedan mehanički uzrok smijeha a to je npr. golicanje 🙂 Ali ono je samo refleksna radnja jednog dijela tijela i nema ničeg zajedničkog sa onom vrstom smijeha u kome uživamo.
Kada se smijemoo mi spontano izražavamo izvijesna osjećanja koja su izazvana onim što vidimo, zamišljamo, čega se sjećamo ili o čemu mislimo.
Uvijek nešto mora da nas natjera na smijeh. Zašto??
– ovo pitanje iziskuje odgovor psihologa, koji su do sada dali razna tumačenja ali nijedno nije potpuno.
Smijeh naročito dolazi do izražaja u društvu, npr. ako sami gledale neku tv emisiju možda se nećete moći smijati tako glasno ali ako taj isti program ili emisiju gledate u društvu po svoj prilici i tumačenju stručnjaka smijaćete se glasnije.
Svima nam je uglavnom poznato zbog čega se obično smijemo, ako je neko nespretan, ako padne, ispusti nešto..u takvom trenutku stručnjaci tvrdi da se mi kao ličnost osjećamo nadmoćno i da nam to stvara zadovoljstvo te svoje osjećanje izražavamo kroz glasan smijeh.
Smijeh se razlikuje, sve zavisi od onog što ga prouzrokuje, nekada može biti i prezriv prema tome smijeh je izrah naših osjećanja i neka vrsta našeg reagovanja na neke pojave.
ZBOG ČEGA PLAČEMO?
– Obično se misli da su suze samo izraz tuge. A zna se desiti da nam suze teku vrlo često iako nismo uopšte tužni. Kako je to moguće?
Naši očni kapci su nabori kože koji se spuštaju i dižu kao pozorišna zavjesa, kapak se pokreće tako brzo da ne smeta našem pogledu. Mi nismo ni svjesni te radnje iako se očni kapci automatski otvaraju i zatvaraju svakih 6 sekundi.
U spoljnom uglu oka postoji suzna žlijezda. Kad god trepnemo izlučuje se tečnost “suze” na otvoru suznog kanala zbog toga da bi se isprala rižnjača i spriječilo njeno sušenje. Nešto slično se dešava i kada plačemo.
Da li ste primjetili da nekom teku suze i dok se smije?
-Kada se jako smijemo mšići pritežu suzne žlijezde i one počinju jače da luče.
Kakva je onda veza imeđu suza i tužnog raspoloženja?
-Ljudsku biće jedino u živom svijetu plačem izražava svoja osjećanja, npr. Male bebe “dreče” ali ne plaču dok ne počnu da misle i osjećaju. Kada smo tužni naša osjećanja umjesto da se iskažu riječima kanališu se mehanizmom suza. To je refleksna radnja koja se zbiva uprkos volji, zato što naš organizam tako izražava osjećanja koja ne možemo ili ne želimo da iskažemo riječima.
Ljekovita biljka Angelika ili Anđeoski korijen
Sam naziv ove biljek može da nam kaže da se radi o jednom kvalitetnoj, i dobro provjerenoj kvaliteti ove prirodno ljekovite biljke.
Raste na močvarnim mjestima, šumskim čistinama, u brdima a ponekad i u baštama može da raste.
Krupna biljka, uspravna i visoka čak do 2m.
Korijen joj je mesnat i krupan, sa mnogo dugih korjenčića. Stabljika pri zemlji oko 6cm široka, orkugla šuplja i crvenkasta, na vrhu razgranata. Listovi su veliki, 3x razdijeljeni, na vrhu nazubljeni a pri dnu obuhvataju svoje stablo. Imaju šumplje peteljke. Blijedi žućkasto-zeleni cvjetići čine krupne cvatove na vrhu grane. Plod je oko 7mm dugačko, jajoliko, plosnato i krilasto zrno žućkaste boje. Raste u Julu i Avgustu.
Ima ugodan miris, sličan vanili i slatko-ljutkasti ukus.
U korijenu ima 0,30%-1% eteričnog ulja, oko 6% smole, jabučne kiseline ijoš mnogo stvari. U plodu ima 0,5%-1% eteričnog ulja, oko 16% masnog ulja, kumarina i felandrena.
Bere se prve godine od Maja do Septembra, i to samo mladice bez cvata, a od Avgusta do Septembra štitovi sa zrelim plodovima koje treba odma osušiti.
Za lijek se upotrebljava korijen, stabljika, lišće i sjeme, a iz svježeg narezanog korijena curi mlječast sok.
Olakšava probavu, odstranjuje vjetrove i teškoće koje oni uzrokuju.
U tu se svrhu 5 do 10gr suvog korijena pari na 100gr kipuće vode de stoji poklopljeno 2sata a zatim se procijedi i pije triput dnevno šolja prije jela. Čaj od svježih peteljki i korijena je još ukusniji zbog same arome.
Prašak suvog korijena angelike, koliko stane na vrh noža, uzima se jedanput dnevno u toploj vodi, pomaže kod raznih bolesti..
Nekada se sa ovim korijenom liječila kuga te zbog toga ima naziv sveti korijen ili anđeoski korijen.
Kako je moguće da naočari isprave vid ?
Zamislite kako je izgledao život miliona ljudi prije nego što su pronađeni naočari.
Da ste u to vrijeme bili kratkovidi i gledali noću u nebo ne biste mogli da vidite zvijezda, ne biste mogli da vidite oblake ili udaljenje planine, ptice koje lete kroz vazduh…
Danas kratkovidi ljudi mogu da vide isto kao i ljudi s anormalnim vidom, zahvaljujući naočarima koji popravljaju i omogoćavaju im da vide kao i ostali.
Evo jedan primjer, mi vidimo zato što svjetlost ulazi u naše oči i pada na mrežnjaču oka, koja je osjetljiva kao film fotografskog aparata. Očigledno je da ako svjetlost pada iza ili ispred mrežnjače mi nećemo moći da vidimo, zato u oku postoji sočivo koje prelama svjetlost tako da ona padne na pravo mjesto.
Kada normalne oči gledaju udaljene predmete, slika pada uvijek u mrežnjaču, ali kada isto oko gleda predmet koji je blizu slika pada iza mrežnjače. Zato se sočivo oka prilagođava a to znači da se jedan određeni mišić skuplja i mijenja oblik sočiva tj njegovu ispupčenost. Zbog toga slika opet pada na mrežnjaču i oko jasno vidi predmet.
Postoje dvije stvari koje mogu da onemoguće ovo prilagođavanje. Prvo kada ljudi ostare, sočivo gubi elstičnost i ona ne može više da mijenja svoj oblik da bi pravilno stvarala slike. Drugo, neki ljudi se rađaju sa suviše kratkim ili dugim očnim jabučicama.
Ljudi kod kojih su očne jabučiće kratke su dalekovidi. Oni mogu da vide udaljene predmete ali njihova sočiva moraju da se prilagode da bi mogli da vide predmete koji su blizu zbog toga ovakvi ljudi moraju da nose naočare.
Naočari obavljaju ono što njihova njihova očna sočiva ne mogu, kroz naočare se slika obrazuje na mrežnjači i očna sočiva ne moraju uopšte da se prilagođavaju.
Kratkovidi ljudi imaju suviše duge očne jabučice. Slika se obrazuje ispred mrežnjače i izgleda zamagljenija ali takve osobe tu ne mogu ništa da urade. Zbog toga ovakve osobe nose naočare koje pomjeraju obrazovanje slike unazad na mrežnjaču što im omogućava da jasno vide.
Egipatske piramide i mumije
Niko tačno ne zna koliko su stare piramide.
Bile u prastare i zagonetne još hiljadu godine prije nove ere. Keopsovu piramidu u Gizi sagradio je faraon Keops iz četvrte dinastije.
Piramide su ustvari grobnice. Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život zavisi od toga koliko će očuvati njihovo tijelo. Zato su mrtvi balsamovani, a mumije sakrivene duboko ispod zemljine površine u unutrašnjosti ovih ogromnih kamenih zidina. Čak su i unutrašnji hodnici zatrpavani i skrivani od pljačkaša i lopova. U grobnice je stavljena hrana i sve ostalo što je po vjerovanju Egipćana bilo potrebno kraljevima za njihov zagrobni život. Izgradnja tako ogromnog zdanja predstavljala je izvanredan naimarski podvig. Smatra se da je 100.000 ljudi gradilo Keopsovu piramidu punih 20 godina. Svaki kameni blok visok je 2 metra a neki su bili dugi i do 5 metara.
Blokovi krečnjaka i granita od kojih je sagrađena piramida i koji su vađeni u kamenolomima na jugu, na drugoj obali Nila, dopremali su čamcima niz rijeku. To se moglo raditi jedini u proljeće kada se Nil izlivao pa je zbog toga trebalo 20tak godina i nekih 500.000 ovakvih plovidbi da se donese potrebna količina kamena. Čamci su istovarivani na prostoru za iskrcavanje koji je bio povezan kaldrmisanim putem sa mjestom gdje se zidala piramida. Potom je grupa ljudi vukla blokove od kojih je svaki težio oko 2 tone. Zatim su ovo kamenje uredno ređali dok bi druga grupa ljudi izvlačila do mjesta gdje se gradila piramida. Procjenjeno je da se Keopsova piramida sastoji od 2 300 000 kamenih blokova.
Pošto je piramida rasla u visinu sagrađena je ogromna rampa za podizanje građevinskog materijala na više nivoe, tako da su pomoću nje grupe ljudi izvlačili kamene blokove. Svaki red piramide napravljen je od komada krečnjaka postavljenih jedan do drugog. Malter se više koristio zato da se kameni blokovi postave nego da ih poveže. U sredini piramide ugrađivali su neobrađeni komad kamena, dok su oni sa spoljašnje strane mnogo pažljivo obrađeni bili.
Površina piramide sastoji se od veoma glatkog krečnjaka sa jedva primjetnim spojevima. U unutrašnjosti piramide nalaze se 3 prostorije povezane hodnicima.
KAKO SU EGIPĆANI ČUVALI MUMIJE?
Kao što znate mumija je sačuvano tijelo mrtvaca.
Egipćani su vjerovali da život posle smrti postoji pa su ustvari zbog toga čuvali tijela mrtvca.
Oni su zamišljali dušu kao pticu sa ljudskim licem, koja danju leti, a noću se mora vratiti u grob jer se boji zlih duhova. Stoga su oni svoje leševe “mumificirali” da bi ih duše mogle prepoznati i da bi znale u koji grob svaka od njih treba da se vrati.
3000. godina p.n.e. Egipćani su sahranjivali svoje mrtve u sklupčanom položaju u vrelom pustinjskom pijesku koji je čuvao tijelo od raspadanja.
Uglednije ličnosti su sahranjivali u grobnicama uklesanim u stijene, ali piramide i kameni grobovi nisu bili onako suvi kao pustinjski pijesak pa su egipćani izmislili neki način da se leševi održe u tim grobnicama i kako je nastala njihova vještina mumificiranje.
Kada bi neko umro izvadili bi mu mozak, ograne za varanje srce i pluća, a to su čuvali zasebno u četiri suda koji su zvali “kanopske vaze“.
Tek kasnije ove organe bi vraćali u tijelu, zatim su u mrtvo tijelo stavljali u so koje bi zajedno sa suvim pustinjskim vazduhom izvlačilo vlagu. Kada bi se leš osušio okupali bi ga, i umotali u umotali u stotine metara platna, sve ovo bi trajalo negdje do 70 dana.
Za tih 70 dana oni bi pravili sanduk za mumiju, ako je pokojnik bio slavna ličnost pravljeno je više sanduka od kojih je svaki tačno ulazio u sljedeći. Slikari su te sanduke ukrašavali živim bojama, a zidovi grobnica ukrašavani su tekstovima i slikama koji su govorili o životu sahranjene osobe.
Zatim su skupljali sve stvari koje su pokojniku služile za živoa i stavljene su u grob, tako je po vjerovanju egipćana čovjek bio spreman za svoj budući život.
Kada su ljudi počeli da prave kuće i kako su nastali gradovi ?
Ljudska bića kao i ostala stvorenja u početku su nalazili zaklon i bezbjednost tamo gdje su mogli.
Ljudi su se sklanjali po skrovištima pa su takva mjesta oni smatrali svojom kućom.
Kasnije su počeli da uređuju svoja staništa na razne načine.
Dva najstarija tipa su kuća na drvetu i pećinska kuća. U toplim predjelima prvobitni ljudi mogli su da žive na drvetu, oni su vezivali ili preplitali grane u neku vrstu okvira preko koga su stavljali busenje trave. Živeći u takvim staništima, naši preci su bili zaštićeni od sunca, kiše, poplave i divljih životinja koji nisu mogle da se penju uz drvo.
Međutim u oblastima hladne kline, kuća od drveta nije predstavljala zaštitu pa je čovjek koristio pećine, ispred čijeg je ulaza ložio vatru. Pećinski čovjek je vjerovatno naučio svoju prvu lekciju iz građevinarstva kada je od kamenja napravio predvorje ispred svoje pećine. Kasnije su ljudi pokušali da u padinama brda iskopaju rupe kako bi sagradili pećine. Pronalazili su i prirodna udubljenja na suvim i ocjeditim mjestima pa ih dograđivali kamenim zidom.
U raznim krajevima sveta počele su se graditi kuće prilagođene klimi i djelatnostima stanovnika. Tako je npr. četvrtasta kuća u Evropi umjesto dotadašnjih okruklih, podignuta pomoći stubova pobodenih na sva četiri ugla. Preko drvenog okvira prebacivale su se isprepletane grane i mlado drveće kako bi se dobili zidovi.
KAKO SU NASTALI GRADOVI?
O gradovima mislimo kao o sastavnom dijelu civilizacije. Između ostalog riječ “civilizacija” kao i engleska riječ “city” potiču od iste latinske riječi civis, građanin čovjek koji istovremeno ima dužnosti i prava u zajednici u kojoj živi. Kada se mnogo različitih ljudi sastavilo na jednom mjestu da bi obavljali razne poslove i uživali u zabavi i držuenju, počeli su da se razvijaju gradovi.
Glavna razlika između gradova, varošića i sela jeste u njihovoj veličini. Gradovi su najveća naselja, ali su skoro svi u početku bili samo sela. Niko ne znam tačno kada je i gdje je podignut prvi grad. Možda je osnovan zato što je neko pleme lovaca-lutalica pronašlo pogodno mjesto i poželjelo je da u njemu i ostane. Ovo se vjerovatno dogodilo negdje oko 6000. godine p.n.e. a možda i ranije. Oko 3000. godine p.n.e. ljudi su počeli gradili velike gradove. Veoma davno ljudi su otkrili da do hrane mogu mnogo lakše doći ako divlje životinje uhvate i pripitome, odnosno gaje ih. Tako nisu morali više da ih love po šumama kada osjete glad. Ljudi su isto tako naučili da do žitarica mnogo lakše mogu doći ako se sami pobrinu o plodovima i uzgajaju sami te iste biljke. Tako su ljudi počeli da se bave poljoprivredom tj. obradom zemlje i gajenjem stoke.
Međutim ako se bave poljoprivredom ljudi ne mogu stalno da se kreću. Dok ne sakupe žetvu, moraju ostati na jednom mjestu. Zatim, veoma je teško i sporo kretati se i ići na duža putovanja zajedno sa krdima stoke. I tako su pojedina plemena se zaustavljala na određenim mjestima i osnivala stalne naseobine, počeli da podižu prva sela a kasnije i gradove.
Od prvih sela u istoriji danas nije ostalo ništa, jer su kuće bile građene od kože životinja, od drveta ili od blata. Vremenom su ljudi naučili da grade kuće od dugotrajnijeg materijala, pa su se ljudske naseobine postepeno razvijale od jednostavnih poljoprivrednih naselja ili sela, u varoši i gradove.
