
Zamislite kako je izgledao život miliona ljudi prije nego što su pronađeni naočari.
Da ste u to vrijeme bili kratkovidi i gledali noću u nebo ne biste mogli da vidite zvijezda, ne biste mogli da vidite oblake ili udaljenje planine, ptice koje lete kroz vazduh…
Danas kratkovidi ljudi mogu da vide isto kao i ljudi s anormalnim vidom, zahvaljujući naočarima koji popravljaju i omogoćavaju im da vide kao i ostali.
Evo jedan primjer, mi vidimo zato što svjetlost ulazi u naše oči i pada na mrežnjaču oka, koja je osjetljiva kao film fotografskog aparata. Očigledno je da ako svjetlost pada iza ili ispred mrežnjače mi nećemo moći da vidimo, zato u oku postoji sočivo koje prelama svjetlost tako da ona padne na pravo mjesto.
Kada normalne oči gledaju udaljene predmete, slika pada uvijek u mrežnjaču, ali kada isto oko gleda predmet koji je blizu slika pada iza mrežnjače. Zato se sočivo oka prilagođava a to znači da se jedan određeni mišić skuplja i mijenja oblik sočiva tj njegovu ispupčenost. Zbog toga slika opet pada na mrežnjaču i oko jasno vidi predmet.
Postoje dvije stvari koje mogu da onemoguće ovo prilagođavanje. Prvo kada ljudi ostare, sočivo gubi elstičnost i ona ne može više da mijenja svoj oblik da bi pravilno stvarala slike. Drugo, neki ljudi se rađaju sa suviše kratkim ili dugim očnim jabučicama.
Ljudi kod kojih su očne jabučiće kratke su dalekovidi. Oni mogu da vide udaljene predmete ali njihova sočiva moraju da se prilagode da bi mogli da vide predmete koji su blizu zbog toga ovakvi ljudi moraju da nose naočare.
Naočari obavljaju ono što njihova njihova očna sočiva ne mogu, kroz naočare se slika obrazuje na mrežnjači i očna sočiva ne moraju uopšte da se prilagođavaju.
Kratkovidi ljudi imaju suviše duge očne jabučice. Slika se obrazuje ispred mrežnjače i izgleda zamagljenija ali takve osobe tu ne mogu ništa da urade. Zbog toga ovakve osobe nose naočare koje pomjeraju obrazovanje slike unazad na mrežnjaču što im omogućava da jasno vide.